Nakon što su mi baka i djed umrli, saznao sam tragičnu obiteljsku tajnu

Moje puno ime je Sara Kathryn, ali to mi nikada nije značilo mnogo. Ime sam dobio po prabakama, crno-bijelim licima koje sam vidio na fotografijama, ali čije priče nikada nisam čuo. Osim njihovih imena, nisam znao gotovo ništa o prabaki Sarah i prabaki Katie, čak ni odakle su došli.

Kad su mi kao djetetu dodjeljivali razredne projekte koji su od mene zahtijevali da pratim svoje obiteljsko stablo, uvijek sam udarao o kamen spoticanja. "Odakle smo?" Pitala sam djeda i baku po majci.

Moj djed, veseli zubar sa sklonošću ka šalama i bolo kravama, bio je karakteristično optimističan. Na ovo pitanje, međutim, očvrsnuo je: "Mi smo Židovi", odgovorio je. Svaki put.

"Ali djede", ustrajala sam, "To nije mjesto. Gdje se nalazimo iz?"

Unatoč mojim prosvjedima, nikada mi nije odgovorio. To je sve.

Ipak, želio sam saznati više o svojoj obiteljskoj povijesti i pričama koje su ispričali naši korijeni. Nikad nisam imao osjećaj da moji baka i djed čuvaju tajne; Jednostavno sam zaključio da mi ne mogu pričati o našoj obiteljskoj povijesti jer nisu znali.

Sa smrću mojih djedova i baka, bojao sam se da će prilika za učenje naše povijesti biti zauvijek izgubljena - ali život ima smiješan način otkrivanja svojih tajni baš onda kada su vam najpotrebnije.

Pregledavajući njihove stvari nakon bakinog pogreba, moj je ujak došao do zapanjujućeg otkrića: u spisu starih dokumenata, pronašao je kopije rodnih listova mojih djedova i baka na kojima su bila puna imena njihovih roditelja - uključujući i djedov majka.

Svi smo znali da je prabaka Katie emigrirala s nekog mjesta u bivšem Sovjetskom Savezu, ali to je bilo svi znali smo. Govorila je ograničeno engleski i nitko, uključujući i mog djeda, nije znao čak ni njezino djevojačko prezime. No ondje, na požutjelom komadu papira koji je svih ovih godina bio spremljen u ladicu, bilo je njezino puno ime: Katie Roskin.

Zanimanje: domaćica

Mjesto rođenja: Rusija

Moja je obitelj sjedila zajedno u zapanjujućoj tišini. Učenje prezimene prabake Katie činilo se kao početni dio zagonetke za koju smo bili sigurni da je nikada nećemo riješiti. Fotografirao sam izvode iz matične knjige rođenih i vratio se kući u Google do srca, tražeći vjekovnu imigraciju zapise koji bi mogli ukazivati ​​na to kada su Katie i njezin suprug Joe došli u ovu zemlju - ili, što je još važnije, gdje su stigli došao iz.

Nažalost, nisam imao sreće - ali ubrzo se, činom slučajnosti ili blagoslova, otkrila još jedna tajna. Tjedan dana nakon bakine smrti, javio nam se udaljeni rođak koji je rekao da prati genealogiju naše obitelji u sklopu svog magistarskog rada.

Ovaj je rođak preveo pismo koje je njezina majka 1935. napisala prabaki Katie; dugo je bio u posjedu rođaka koji ga nije mogao pročitati. Prevedeno pismo otkrilo je mnoge detalje iz Katieina života. Rečeno nam je da se prije emigracije prezivala Suraksi, a ne Roskin. Rečeno nam je da je njezina majka Chana živjela u siromaštvu u malom poljskom gradu zvanom Knyszyn. Reklo nam je imena drugih rođaka i otkrilo da je prije rata Katiein brat emigrirao u Argentinu.

Iako to nije tako kazalo, implicitno nam je reklo da je i naša obitelj dijelila tragičnu povijest s kojom je toliko Židova mogu reći: Chana i cijela njezina obitelj, osim Katie i njenog brata, pretpostavlja se da su ubijeni u Holokaust.

Kasniji email ovog novootkrivenog rođaka potvrdio je da je nedavno razgovarao s Katieinim nećakom, 82 i koji živi u Buenos Airesu, koji je potvrdio da je ostatak obitelji među Knyszynovih 2.000 ubijenih Židova.

Kao američki Židov koji ne poznaje svoje pretke, uvijek sam bio korak dalje od holokausta. Poznavao sam bol i tugu što potječem od ljudi koji su nekoć bili meta genocida i bez poznate vlastite obitelji prošao sam kroz Muzej holokausta sa suzama u rukama moje oči. Tugovao sam za onima koji nikoga nisu ostavili da ih oplakuje. Ipak, povremeno sam osjećao krivnju za svoju tugu: tko sam ja da osjećam takvu tugu kad nemam osobnih veza?

Sada znam. I moja je obitelj umrla u holokaustu. Među tim bezimenim licima i tim nepoznatim brojevima bila je moja prava rodbina čiju krv nosim.

To me ne mijenja. Ostajem povezan sa svima onima koji su ubijeni i nastavljam osjećati da sam i ja njihova obitelj. Individualna povezanost s holokaustom ne čini me nekako više židovskim - pa ipak, osjećam se potpunije poznavajući pojedinosti iz povijesti svoje obitelji, iako su užasne. Sada, kad prolazim kroz Muzej holokausta ili gledam Schindlerova lista, Zaključno znam da je i moje tijelo i krv umrlo. Ova povijest nije samo teoretska; i osobno je.

Otac mi je umro kad sam bio mlad pa nemam saznanja o povijesti njegove obitelji; pa je učenje svega ovoga o maminoj obitelji uistinu bilo jedini dio obiteljske povijesti koji sam ikada otkrio, što mi je učinilo toliko važnijim.

Vjerojatno nikada neću znati mnogo više o svojoj obitelji, ali ovi su mi komadi dovoljni. Moje ime mi nikada nije značilo mnogo - do sada. Nadam se da ću biti dostojan nositi imena svojih prabaka i nositi njihove krvne loze.