Upoznajte nevjerojatne tinejdžere koji bi mogli biti sljedeća Lena Dunham

Ako ste oduvijek sanjali da ćete krenuti stopama svojih omiljenih pisaca, ovi će vas tinejdžeri potaknuti da prestanete sanjati i počnete to ostvarivati ​​sada. Edil Hassan (18, gore desno) i Monique Taylor (17, gore lijevo) još su u srednjoj školi, ali već stvaraju imena svojom nevjerojatnom poezijom. Obojica su dobitnici zlatne medalje za portfelj u 2015. godini na dodjeli nagrada Scholastic Art & Writing Awards, slijedeći neke od najboljih legendarnih pisaca, umjetnika, pjesnika i dizajnera, poput Lene Dunham, Stephena Kinga, Sylvije Plath, Zaca Posena, Andyja Warhola i Trumana Capotea, koji su svi pobijedili kao tinejdžeri.

Ovdje talentirani tinejdžeri dijele svoje dirljive pjesme.

Ljubavno pismo Somalije od Edila Hassana*

Tvoje riječi su meci tjeraš me da progutam cijelu,

puštajući ih da mi poput bombi padnu u razjapljeni trbuh.

Tjeraš me da zaplačem od gladi,

udahnite dah pogoršan sušom,

moje su riječi toliko suhe da se mrve poput prašine s ulice.

Želim disati u bojama koje silaze s tvoje kože poput pramena dima.

Želim ih kušati

u stražnjem dijelu grla,

da mi se prilijepe za pluća, tako da moje riječi budu boje izgnanstva,

zveckanje mog daha sam zvuk tebe.

Želim tvoje smeđe ruke oko struka

da me uvučeš u sebe, pokopaš pod ruševinama jedne zemlje

koji je u smrti živio više puta nego što sam ikada mogao.

Plačeš kad ti kažem da sam s drugom,

ali ostavio sam te jer ćeš mi biti kraj

a njegove bi ruke mogle biti previše blijede da bih mogao utonuti u njegova usta

odveć nespretan da bi mi prenio ime preko jezika, predebeo

kušati sve ljude koje nosim u sebi, ali njegove praznine i rupe,

nisu velike kao tvoje, a kad ga zagrlim,

moje ih ruke pokrivaju.

Želim se uvući u tebe,

zaboravite loše stvari koje ste učinili i pretvarajte se da su te godine

Potrošio sam se na čovjeka koji nikada nije mogao vidjeti ljepotu u marami poput tebe,

se ikada dogodilo. Ali kad položim glavu na tvoja prsa,

Mogu čuti kako meci probijaju kožu i kidaju kosti

bombe koje zvižde do zemlje.

Sjećam se zašto nikada ne mogu pronaći mir u tebi.

Svake godine pjevam ti ljubavnu pjesmu

da proslaviš vrijeme kad si mi rekao da živiš

samo da mi bude dom. I sa svakom linijom

udahneš mi u uho novu ispriku,

jer nisam onaj o kojem pjevam,

za davanje obećanja koja nikada ne biste mogli ispuniti.

Ti si razlog što uvijek pokušavam

graditi dom na riječima snažnim poput dima.

Više nije važno

da dijelite moje oči, ili miris cimeta i toplog čaja, ili

okus morske soli i molitve u zoru.

Želim te zaboraviti kad tvoji meci

postao prevelik da bih mogao progutati,

kad mi pozli od okusa metala u ustima.

Ali ti si milju duboko u mojoj koži.

Riječima jezika moje majke

koji mi padaju iz usta poput cigli. želim te

na način na koji to nikada ne možete biti

držala si me rukama boje suše, voljela si me

snagom izbjeglice,

voljela si me,

na jedini način na koji ste znali.

Dakle, opraštam ti

što si mi slomio srce,

što su me natjerali da napustim dom

čija je zemlja ispisana krvlju moje obitelji.

Opraštam ti što si mi uskratio sjećanja

od čovjeka za kojim plačem kad se smiješ i tržeš,

čovjek kojeg mogu okusiti u zrelosti manga

i u slatkom, teškom mirisu tamjana.

Voljela sam te u svojoj mržnji zbog boli

uvijek si me osjećao. Ali, ozlijeđen si

koji mogu pjevati priče u moje ime

i nikad ne odvraćaj pogled kad me tvoja tjeraju na plač.

I nakon 17 godina razdvojenosti, nikada me nisi napustio,

poljubio me u usta unatoč okusu slomljenog srca,

držao me za ruke, dva građanska rata,

kao da ne možete osjetiti način na koji peku i grizu.

Ti si dom koji nikad ne mogu prerasti,

nostalgiju i ljubav koja unatoč svemu

svaki put upije tvoje ime čežnjom

razlijeva mi se s usana

u svakoj mojoj dovi.

Hvatač snova Monique Taylor *

Odrastao sam u jednobojnoj odjeći,

sanjajući gradske linije

cvjetajući sa zemlje.

Poslao bih broj stanovnika od 6 do 6000,

gdje bi se naši životi mogli ispisivati ​​po nebu

u neonu i sjaju.

Majka mi je rekla ako ne mogu pronaći grad

našao bi me,

pa sam urezao svoje ime u cipele,

misleći da će me nada slijediti.

Ostajao bih do kasno i gledao noć

boja pijavice s horizonta

jer je mjesec bio na putu,

a pravim zvijezdama ne treba crveni tepih

Nismo imali bijelu ogradu kao moji prijatelji;

popodne smo provodili na umiranju trave i maslačka,

pokušavajući pretvoriti oblake u dijamantne prstenove i kadiluke.

Noći provodim ispred televizora,

studirajući za kandidata za Oscara

jer potonući brodovi zadivljuju,

a Leo me naučio da budem kraljica svijeta.

Daydreams s doručkom u Tiffanyju,

Audrey Hepburn i Marilyn Monroe

u brišućim haljinama i biserima,

gdje sam naučio da je ljepota arhetip,

nije odluka.

Srce mi je toga dana malo puklo

i zamotao sam ga u papirnate krune,

nadajući se da strah neće proći.

Ali veliki ekran bio je za mršava lica,

blijeda koža

i noge duge milju,

a moja pletena kosa nije bila namijenjena naslovnicama časopisa,

već za brzo ribanje u sudoperu

oprati suze.

Pa sam legao rano,

umočila Audrey u tintu

i nazvao je Maya Angelou

budući da mi je trebalo drugo mjesto

da objesim svoje snove.

Monique i Edil bit će priznati po svom nevjerojatnom pisanju 11. lipnja na nacionalnoj ceremoniji u Carnegie Hallu u New Yorku, zajedno s 900 drugih učenika. Seventeen možete pratiti na Snapchatu, gdje će YouTuber Jenn McAllister, zvani Jennxpenn, preuzeti i zabilježiti sve vrhunce nevjerojatne noći. Za više informacija o nagradama posjetite www.artandwriting.org.

** Objavljeno uz dopuštenje Saveza za mlade umjetnike i književnike.