Emocionalno putovanje ovog redatelja smo svi mi: "Jedan smjer bio je moje sigurno utočište, moje sretno mjesto."

Godine 2011. bio sam u osmom razredu kada sam pronašao One Direction. Bila je sredina studenog i ja sam bio u autu s mamom i samo mi je morala pokazati ovu slatku pjesmicu ovog novog dječačkog benda. Ta je pjesma slučajno došla na radio odmah nakon što je to rekla. Sjećam se da sam čuo pjesmu i od nje sam se osjetio vrtoglavicu i jako sam se smiješio. Bilo je to „Ono što te čini lijepom.“ Bilo je sirasto, ali imalo je slatku poruku, što je moja mama stalno govorila o tome.

Slušanje te pjesme bilo je kao početak jedne ere. Kako je vrijeme odmicalo, noćima sam neprestano spavao gledajući njihove video dnevnike iz X faktor i sve i svašta što ima veze s njima. Još se sjećam osjećaja koji sam imao dok sam to radio. Smijala sam se jako dok me nije zabolio želudac i dok sam plakala. To je dobro sjećanje. Malo otrcano, ali to je nešto što ću uvijek pamtiti. Kako je vrijeme odmicalo, sve sam se više bavio bendom. Najdraži mi je bio Niall i oni su bili veliki dio mog života, pogotovo kad sam se morao preseliti iz Teksasa u Arizonu. Išao sam od poznavanja svih do nikoga i krenuo sam u srednju školu. One Direction je postao svojevrsno sigurno utočište, sretno mjesto. Oni su bili nešto na što sam se mogao osloniti da će me razveseliti dok sam prolazio kroz taj potez. Slušao sam njihovu glazbu cijelu vožnju do Arizone.

Kako se bližio Božić prve godine, nagovijestio sam mami da želim ići na njihov koncert. Pokušavao sam od turneje Up All Night. A na Badnjak su mi roditelji dali zamotanu kutiju i nisam imala pojma što se događa dok su me snimali kako otvaram poklon. Unutar kutije bila su dva papirića: ulaznice za koncert Take Me Home Tour 10. kolovoza 2012. u Los Angelesu u Kaliforniji u Staples Centru. Bio sam u ekstazi. Srce mi se uhvatilo za grlo i počela sam plakati i smijati se bila sam tako sretna. Ne samo da sam konačno prvi put krenula u Kaliforniju i na plažu, nego sam išla vidjeti svoje dječake. Htio sam vidjeti dječake koji su mi pomogli da prođem kroz tako teške trenutke.

Vrijeme je tako brzo prolazilo i prije nego što sam to shvatio, bio sam u autu prema LA -u. Bila je to noć prije i nisam mogao suspregnuti uzbuđenje. Cijelu vožnju tamo slušao sam 5 Seconds of Summer kako bih bio siguran da znam sve riječi njihove glazbe. Bio sam toliko uzbuđen da sam te noći jedva mogao jesti ili spavati. Sljedećeg smo jutra završili na plaži i to je bilo sve o čemu sam mogao razmišljati dok smo dan provodili u vodi. Ubrzo smo se vratili u hotel odjenuti i nisam se osjećala žurbom. Morala sam se istuširati, a zatim napraviti frizuru i našminkati se i uvjeriti se da je moja odjeća onakva kakvom je želim. Bio sam tako nervozan. Na izlasku iz hotela promet je bio užurban. Svi su sa svojim psom išli na koncert.

Bilo je nevjerojatno vidjeti Staples Center. Bilo je ogromno. Sjećam se kako sam stala u red i čitavo je mnoštvo djevojaka počelo vrištati i trčati prema ogradi. Slijedio sam primjer i navodno mi je nedostajao Niall. Bio sam pomalo uznemiren sve dok više djevojaka nije skinulo i dok me mama nije tjerala da idem. Kad sam došao do malog parkirališta, shvatio sam u koga gledam i doživio mini infarkt. Bio je to One Direction bend. Bilo je super vidjeti nekoga tko je s njima povezan. I lijepo ih je gledati, pa je to bilo nevjerojatno iskustvo.

Morao sam se vratiti mami dok su nas puštale na stadion gdje ću morati provesti barem sat vremena čekajući nastup 5SOS -a, a zatim ću vidjeti One Direction. Jedva sam se mogao smiriti. Puštali su glazbu dok smo čekali i nije pomoglo to što bi djevojke vrištale svaki put kad bi se na ekranu pojavio spot One Direction. Ja i moja mama sjedili smo tako daleko od pozornice na samom vrhu stadiona, ali nije me bilo briga. Upravo sam ih trebao vidjeti i to je jedino što je bilo važno. Ubrzo je na pozornicu izašao 5SOS i svi su skakali gore -dolje i vrištali. Imaju nevjerojatnu glazbu i nisam ih volio kao s One Directionom u to vrijeme, ali oni su nevjerojatni uživo i samo su postali bolji.

Kad je One Direction konačno izašao na pozornicu, skočio sam tako brzo da se moja mama zabrinula da ću pasti. Sjećam se da sam šokirao svoja usta. Oni su bili stvaran. Bili su to živi, ​​dišući ljudi. Oni nisu samo ljudi na ekranu prijenosnog računala ili na iPod -u. Bilo je to iskustvo koje oduzima dah i onda je završilo. Dva najbolja sata u mom 15-godišnjem životu su prošla. Trčao sam na adrenalinu dok smo odlazili. Nisam se prestajao smiješiti otkad smo stigli tamo i nisam namjeravao kad smo otišli.

Vrijeme je prolazilo i postajali su sve veći i bolji. Više je ljudi saznalo za njih, a ja sam se osjećao kao ponosan roditelj kad je njihovo dijete na utakmici bejzbola postiglo pogodak. Turneja Take Me Home je završila i počeli su raditi na novom albumu, što je značilo i novu turneju. Nisam očekivao da ću otići na drugi koncert, a još manje na jedan, ali jesam. Moram 16. rujna 2014. na stadion Sveučilišta u Phoenixu otići na Phoenix, Arizona, emisiju Where We Are Tour. Mama me nazvala jednog dana u školi da mi kaže vijesti. Neko je vrijeme držala u tajnosti, ali bila je previše uzbuđena da bi to više skrivala. Nisam mogao vjerovati. Htio sam još jednom vidjeti One Direction.

Koncert je bio udaljen otprilike mjesec dana kad mi je rekla, a zatim dva tjedna prije, gledali smo karte. Bio sam iznenađen koliko je dobrih mjesta ostalo. Odabrali smo sjedala koja su bila lijevo od pozornice kad su okrenuta prema njoj. Opet je to bilo ostvarenje sna.

Bilo je zabavno iznenaditi moje dvije mlađe sestre kartama. Pozvali smo najbolje prijateljice moje sestre da pođu s nama, pa se iznenadila. Djevojke smo tri dana prije emisije odveli na Hot Topic. Mama je mislila da bi bilo smiješno odvesti ih tamo gdje su izložene nove majice 5SOS i One Direction i dati im da odaberu jednu za odjeću na koju nisu ni slutili. Trebao im je trenutak da obrade ove podatke i kad su konačno kliknuli, nisu se mogli prestati smiješiti. Bio je dobar osjećaj biti dio nečega tako jednostavnog, a tako slatkog.

Stigao je dan koncerta i svi smo trčali po gradu. Preskočili smo školu da bismo ostali kod kuće i prije se samo opustili kako ne bismo imali vremena. Mama i ja smo prije odlaska bile u kupovini i kod ortodonta. Cijeli dan sam bila nervozna od uzbuđenja. Osjećao sam se kao da sam bio malo dijete koje trči na šećeru, ali zaista sam imao 16 godina sa 17 i 17 godina koji su bili pumpani da ponovno vide svoje dječake na koncertu.

Došlo je vrijeme i trčala sam po sobi i hvatala me panika što ću odjenuti. Kad sam se konačno odlučila za koncertnu odjeću, počela sam raditi na frizuri i krenuli smo po hranu. Zaustavili smo se u Panda Expressu, ali bio sam previše hihotan i uzbuđen da bih uopće napravio udubljenje u svojoj zdjeli piletine naranče i pržene riže. Stadion je imao jasan pogled na restoran. Djevojke su dolazile i odlazile, odjevene ili u hipsterski način ili u 5SOS ili One Direction majice. To je bilo super svjedočiti.

Konačno smo napustili Panda Express i tu smo bili: ispred stadiona. Bilo je ogromno. Vjerojatno je mogao pojesti Staples Center, bio je toliko velik. Pozirali smo ispred znakova i fotografirali kako bismo dokumentirali ovaj trenutak. Skenirali smo karte i krenuli smo.

Sjećam se kako sam ušao unutra i samo se jako nasmijao. Uspjeli su. Nastupali su na ogromnim stadionima u usporedbi s tek uvodnim izlaganjem za još jedan boy bend. Izašli smo na razinu iznad poda i nisam mogao vjerovati koliko smo zapravo blizu. Počeo sam se pomalo suzati kad sam shvatio koliko sam zaista bio blizak u odnosu na show u Los Angelesu. Sumorno je i čudno, ali zapravo sam ih htjela vidjeti umjesto žmiriti prema ekranima. Nisam se prestajala smiješiti cijelo vrijeme dok smo čekali.

Trčao sam okolo sastajući se s prijateljima iz škole kako bih slikao i slično. Čak sam morao svjedočiti da je netko sreo svog prijatelja s interneta. Nevjerojatno je koliko prijatelja su ti dječaci dali ljudima. Uključujući i sebe. Mi smo poput velike obitelji i nikad ne želim da to završi.

Ubrzo je došlo vrijeme i na pozornicu je izašlo 5 sekundi ljeta. Bio sam mnogo više uzbuđen što sam ih vidio nego u odnosu na prošlu godinu jer sam sada imao bolju predodžbu o tome tko su oni. Toliko su narasli u dvije godine. To je suludo. Prilično sam siguran da je Michaelova kosa bila crvena i da joj je kapao crveni znoj. Bio je to smiješan prizor.

Onda se dogodilo. Opet. Svjetla se prigušuju. Dim izlazi sa stražnje strane pozornice prema naprijed. Svjetla počinju bljeskati i mogli ste osjetiti kako se gomila tresla od iščekivanja. Otvorili su pjesmu "Midnight Memories" i to je bio savršen način za početak noći. Svi su dječaci plesali po pozornici i međusobno komunicirali. Obrazi su me boljeli od tolikog osmijeha. Srce mi je lupalo i bila sam tako sretna. Sjećam se da je Liamu tada bila slomljena ruka i da su upravo ušli iz Las Vegasa, pa je vidio priliku i iskoristio je govoreći nam: "Ono što se dogodi u Vegasu, ostaje u Vegasu." Prilično sam siguran da je pao na plesu u klubu, ali tko zna, pravo?

Noć je prolazila, a Harry je kosu stavio u mušku punđu. Niall je svirao gitaru. Louis i Zayn su se nekako držali za sebe, ali su stupili u interakciju i tu i tamo dali smiješne male komentare.

Sjećam se sreće koju sam osjetio kad je koncert počeo. Sjećam se kako sam se osjećao kad je završilo. Sjećam se kako sam se osjećao kad sam zatekao one idiote koji su sjeli na nekoliko stepenica i razgovarali s kamerom. Sjećam se kako je bilo saznati da Zayn Malik napušta One Direction. Jednostavno se nije osjećalo stvarno. Bio je to bizaran osjećaj.

25. ožujka sam bila u školi. Tek je prošlo 2. sat i moj prijatelj mi je prišao sav izbezumljen i rekao da Zayn odustaje. Trebalo je trenutak da klikne prije nego što je moj mozak konačno registrirao vijest. Nisam mogao vjerovati. Stalno sam to ponavljao, pitao je je li to istina. Opet sam dobio taj osjećaj da mi je srce zapelo u grlu, ali ovaj put nije bilo od sreće. Nije se činilo stvarnim sve dok na Twitteru nisam vidjela službeno priopćenje One Direction s Facebooka. Suze su mi nahrupile i srce mi je utonulo. Bio sam na nastavi i bila je borba ne pobjeći iz razreda i otići do najbliže zračne luke da me izvuku. Prva misao u mojoj glavi bila je: "Gotovo je. Gotovi su. "Mislio sam da će svi napustiti bend i da One Direction više neće biti. Twitter je šutio s njihove strane i to je bilo potpuno razumljivo. Žale zbog gubitka brata. Mi obožavatelji se nosimo s gubitkom nekoga koga tako glupo vidimo kao prijatelja.

Zayn i svi ostali dječaci postali su slatki solsticij sreće za mene i toliko drugih ljudi širom svijeta. Zayn je donio tako hrabru odluku koja je uključivala fokusiranje na sebe. Mislim da ovo samo dokazuje da nisu u tome zbog novca, pogotovo njega. Zaglavio je toliko dugo koliko i navijačima jer mu je stalo.

Mentalno zdravlje je važno. Nije važno jeste li stomatolog, roditelj koji ostaje kod kuće ili računovođa. Važno je napraviti korak unatrag i preispitati sebe te uzeti vremena za sebe. Važan je dio ljudskog bića. I iako smo svi slomljenog srca i nedostajat će nam Zayn kao nikome, on će i dalje biti tamo. Još je ovdje i trenutno radi ono što je najbolje i zdravo za njega. Ono što je ovdje važno je da će biti dobro i molim se da će i dalje biti. Ovi su dječaci sretno mjesto za toliko ljudi i iako je One Direction sada kratak član, on je još uvijek ovdje. Još uvijek se smije i još uvijek je onaj kretenski, sretan dječak. Zayn Malik otresa se od težine svijeta koji je One Direction da se brine za sebe. I to je u redu. Sve dok se prijavljuje kako bi vidio "vas događanje !?" svako malo.

A da bih bio jednako sirast kao i cijela ova stvar, citirat ću Johna Greena: "Ne mogu vam reći koliko sam zahvalan na našoj maloj beskonačnosti."

Hvala ti, Zayn. Već nam toliko volite i nedostajete.

Kalei Taff je 17-godišnja čitateljica časopisa Seventeen. Pratite je na Twitteru @kaleitaff.

Želite li pisati za Seventeen.com? Pošaljite urednicima svoju priču e -poštom na adresu [email protected].

VIŠE: Jedan smjer mi je pomogao u smrti roditelja